Pravo da kažem, ne znam kada i šta me zapravo ponukalo da se bacim na pisanje bloga. Možda želja da s nepoznatim ljudima dijelim dio svoga svijeta, dio viđenja i (ne)prihvatanja pojedinih stvari, svoja razmišljanja, ciljeve, želje, nade, svoje strahove, pobjede i poraze. Svakako već odavno u meni tinja ljubav prema riječi, pisanoj i čitanoj. I već neko vrijeme bavim se mišlju da počnem objavljivati svoje misli i zapažanja. Možda njima nekome uljepšam makar trenutak jednog ne baš dobrog dana, ili ubrzam donošenje neke važne odluke, otvorim put ka nečem novom. Možda zajedno steknemo nova iskustva i saznanja, možda nas slični interesi i razmišljanja odvedu u dosad neslućene predjele svog postojanja… Možda će moja konačna spremnost da prihvatim svoju »različitost«, da iskreno i bez ikakvog uljepšavanja govorim o njoj, potaknuti u nekome promjene u razmišljanju i doimanju svoga svijeta. Pomoći mu da bolje upozna i sebe, i nas »drugačije«, i te naše neke dimenzije koje su mu do sada bile nepoznate. Jer ljudi se boje ili u najboljem slučaju izbjegavaju ono što im nije poznato. Iskreno bih željela, da se desi bilo šta od toga. Makar i najmanji dio. Jer svijet je promjena. I čovjek je promjena. I moramo se s tim pomiriti.
Možda ću i nekoga sličnog sebi ponukati da lakše prihvati sve to što mu se dešava, da uvidi kako nije ni žrtva ni sudija a ni porotnik u svemu ovome što se život zove. Kako to ni u kom slučaju ne smije biti. Jer ima nešto ili neko visoko gore kome je namjenjena ta uloga. Svi smo mi tu zato da ŽIVIMO. Da se radujemo i svojim i tuđim uspjesima. Da dijelimo i sreće i tuge. Da pomognemo onima kome je pomoć potrebna. I da nikada, ama baš nikada ne sudimo nikome! samo na osnovu njegovog izgleda.
Vrijeme će svakako pokazati pravu svrhu mog pisanja, ono kad-tad iskristalizira sve što nam u datom momentu nije sasvim jasno. Bilo kako bilo, počinjem svoju priču, a svima vama koji svratite na moju stranicu želim toplu i iskrenu dobrodošlicu.
Evo me znači. Tu sam. Takva kakva jesam. Neki me zovu »hendikepirana«. Neki »drukčija«. Opet neki koriste riječ na koju se i najmanji djelić moga bića naježi, koju nikako ne podnosim, a to je »invalid« (svi znamo, šta ta riječ prevedena sa engleskog bukvalno znači). Meni su ipak oduvijek dragi samo oni koji me imenom zovu. Koji me ne potiskuju ni u kakvu ladicu. Koji pri pomenu moga imena ne dodaju nikakve pridjeve akonto mog fizičkog stanja. Koji me prihvataju takvu kakva jesam, sa svim mojim vrlinama i manama. Koji znaju da moj svijet i nije toliko drukčiji, koliko se na prvi pogled čini. Jedina je razlika možda u tome da umjesto da svake sezone, kao većina »normalnih« žena promjenim nekoliko pari cipela, ja sezonski jednom mijenjam gume na točkovima svog prijeko potrebnog »kabriloeta« – tako naime onako u šali, zovem svoja invalidska kolica. I možda se ne mogu penjati na najviše vrhove ovoga svijeta, ali i da sam najzdravija, ne bih to činila. Jer ne volim snijeg, zimu, ne volim minuse. Nigdje. Ni u planinama ni u ljudskim srcima. A što se tiče ljudskih srca… O tome ću nekom drugom prilikom.
3 Aprila, 2019 at 09:33
nice post, it's really an attractive article, thank you for the post