Postoje ti neki ljudi. Za koje znaš od prvog susreta, prvog pogleda. Da su tvoji. Da će to uvijek biti. Bez obzira što ste kilometrima daleko. Bez obzira što se mjesecima ne vidite. Srce je važno. Ono unutrašnje svijetlo koje iz njega kreće i pokreće svaki vaš dan, svaku misao i svaki tren. Svijetlo koje vas obasja i ugrije pri samoj pomisli na njih. I znate li šta je u svoj toj priči najdragocjenije, šta je to što joj daje čar neprocjenljivosti? To da i oni osjećaju isto. I da znaju sve ono što ti znaš. Bez suvišnih pitanja, bez ijednog datog ili iznuđenog obećanja. Takve ljude sretnete ili ne sretnete u životu. Ako ste te sreće da imate nekog takvog, čuvajte ga. Jer ništa nije važnije od iskrenog i pravog prijatelja. Jer jedino to u životu vrijedi. Kilometri i vrijeme tek su odraz nekog vanjskog svijeta. Srce ih ne priznaje. Srcu ni nebo granica nije.
Pravo da kažem, ne znam kada i šta me zapravo ponukalo da se bacim na pisanje bloga. Možda želja da s nepoznatim ljudima dijelim dio svoga svijeta, dio viđenja i (ne)prihvatanja pojedinih stvari, svoja razmišljanja, ciljeve, želje, nade, svoje strahove, pobjede i poraze. Svakako već odavno u meni tinja ljubav prema riječi, pisanoj i čitanoj. I već neko vrijeme bavim se mišlju da počnem objavljivati svoje misli i zapažanja. Možda njima nekome uljepšam makar trenutak jednog ne baš dobrog dana, ili ubrzam donošenje neke važne odluke, otvorim put ka nečem novom. Možda zajedno steknemo nova iskustva i saznanja, možda nas slični interesi i razmišljanja odvedu u dosad neslućene predjele svog postojanja… Možda će moja konačna spremnost da prihvatim svoju »različitost«, da iskreno i bez ikakvog uljepšavanja govorim o njoj, potaknuti u nekome promjene u razmišljanju i doimanju svoga svijeta. Pomoći mu da bolje upozna i sebe, i nas »drugačije«, i te naše neke dimenzije koje su mu do sada bile nepoznate. Jer ljudi se boje ili u najboljem slučaju izbjegavaju ono što im nije poznato. Iskreno bih željela, da se desi bilo šta od toga. Makar i najmanji dio. Jer svijet je promjena. I čovjek je promjena. I moramo se s tim pomiriti.
Možda ću i nekoga sličnog sebi ponukati da lakše prihvati sve to što mu se dešava, da uvidi kako nije ni žrtva ni sudija a ni porotnik u svemu ovome što se život zove. Kako to ni u kom slučaju ne smije biti. Jer ima nešto ili neko visoko gore kome je namjenjena ta uloga. Svi smo mi tu zato da ŽIVIMO. Da se radujemo i svojim i tuđim uspjesima. Da dijelimo i sreće i tuge. Da pomognemo onima kome je pomoć potrebna. I da nikada, ama baš nikada ne sudimo nikome! samo na osnovu njegovog izgleda.
Vrijeme će svakako pokazati pravu svrhu mog pisanja, ono kad-tad iskristalizira sve što nam u datom momentu nije sasvim jasno. Bilo kako bilo, počinjem svoju priču, a svima vama koji svratite na moju stranicu želim toplu i iskrenu dobrodošlicu.
Evo me znači. Tu sam. Takva kakva jesam. Neki me zovu »hendikepirana«. Neki »drukčija«. Opet neki koriste riječ na koju se i najmanji djelić moga bića naježi, koju nikako ne podnosim, a to je »invalid« (svi znamo, šta ta riječ prevedena sa engleskog bukvalno znači). Meni su ipak oduvijek dragi samo oni koji me imenom zovu. Koji me ne potiskuju ni u kakvu ladicu. Koji pri pomenu moga imena ne dodaju nikakve pridjeve akonto mog fizičkog stanja. Koji me prihvataju takvu kakva jesam, sa svim mojim vrlinama i manama. Koji znaju da moj svijet i nije toliko drukčiji, koliko se na prvi pogled čini. Jedina je razlika možda u tome da umjesto da svake sezone, kao većina »normalnih« žena promjenim nekoliko pari cipela, ja sezonski jednom mijenjam gume na točkovima svog prijeko potrebnog »kabriloeta« – tako naime onako u šali, zovem svoja invalidska kolica. I možda se ne mogu penjati na najviše vrhove ovoga svijeta, ali i da sam najzdravija, ne bih to činila. Jer ne volim snijeg, zimu, ne volim minuse. Nigdje. Ni u planinama ni u ljudskim srcima. A što se tiče ljudskih srca… O tome ću nekom drugom prilikom.